NOVI ZELAND – PLANETA PASTRVA by Piotr Piskorski

To je bio moj najveći životni san od kada sam postao strastveni lovac na pastrve. Zajedno s prijateljima, Južni otok sam posjetio u dva navrata, 2011. i 2014.godine. Bez obzira na to što je mnogo vremena prošlo od mog zadnjeg posjeta, sjećanja na događaja još uvijek su bila vrlo živa i sve što mi je trebalo da se opet vratim na taj čarobni otok bilo je to da zaklopim oči i slike bi nadošle same.

Novi Zeland je toliko daleko od Europe da se ponekad čini kao da je iz bajke. Sve tamo je pomalo čudno i drugačije nego doma. Stalno sam imao osjećaj da vidim stvari kao kroz razbijen prozor, stvari koje već znam… Vremenska razlika je 12 sati. Što znači, kada je kod nas ponoć, na Novom Zelandu je podne. Sredinom siječnja tamo je sredina ljeta. Čak i vrtlog vode koja otiče u kupaoni ili kuhinji, vrti se u suprotnu stranu ( Coriolis efekt ). Nije ni čudno onda što i ljudi i životinje imaju potpuno drugačije navike.
Ondje se sve događa pomalo usporeno, a engleski jezik kojim se govori ne možete pomiješati ni sa jednim drugim naglaskom na svijetu, stanovnici su vrlo prijateljski raspoloženi i vole razgovarati s turistima. Pastrve su obično vrlo aktivne i hrane se čitavog dana. Ipak, za vrlo sunčanih dana, u podne, vole se sunčati u vodi dubine samo 25 cm. Čudno ? Ne na Novom Zelandu. U velikim rijekama, plivaju kružeći oko velikih ” bazena ”, dubljaka, u potrazi za hranom. Ovakvo je ponašanje direktno vezano uz karakteristike lokalnih rijeka. Većinom su to manji ili veći planinski potoci, s čistom i prozirnom vodom, te šljunčanim ili stjenovitim dnom. Povremene poplave odnesu sve srušeno drveće, potopljene grane i sl., a samim time i sva potencijalna skloništa za ribu.
U biti, u rijekama i nema drugih riba osim pastrva i jegulja. Ribolovna tradicija Novog Zelanda potječe direktno od britanskih džentlmena koji su bili isključivo mušičari. Tako i dan danas, lokalni ribolovci neće svoj ribolov započeti plovkom i mamcem ili varalicom, već mušičarskim priborom. Posljedično, znanje o varalica i varaličarenju im je dosta slabo. Svaka rijeka ima svoja ribolovna pravila, ali u načelu, ribolov varalicom i ribolov umjetnom muhom je dozvoljen. Na mnogim je mjestima dozvoljen i ribolov živim, tj .prirodnim mamcima.

Što se samog putovanja tiče, preporučio bih vam našu taktiku koja se pokazala izuzetno dobrom. Unajmili bi SUV, pa s kartama u rukama i uspoređujući ih s podacima s interneta i informacijama dobivenim od lokalnog stanovništva, odredili zone gdje bi htjeli loviti. To znanje lokalnih ribolovaca je od presudne važnosti jer neke od lokalnih rijeka, svakih nekoliko godina proživljavaju pravi Armagedon – u obliku apokaliptičnih proljetnih poplava. Tokom tih bujičnih poplava, većina rijeka poprima boju tekućeg cementa, a vodena struja je toliko jaka da može pomaknuti gromade kamenja veličine auta! Pravo je čudo da neke od riba uopće prežive ovakvu noćnu moru, ali populacija riba se vrlo brzo oporavlja i uskoro se sve vraća u normalu.
Tokom ova dva putovanja, uspjeli smo istražiti više od tucet različitih lokacija. Po mom mišljenju, najbolje je kada imate ekipu od 4-6 prijatelja i 2-3 vozila. Dvojici ribolovaca treba previše vremena da bi istražili sve potencijale novih rijeka. S druge pak strane, velika grupa može imati logističkih problema kod pokušaja rasčlanjivanja potencijalnih vrhunski pozicija. Da vam bolje dočaram o čemu govorim, reći ću vam da samo na Južnom otoku ima više od 700 rijeka izuzetno bogatih pastrvama! Dakle, izbor je širok… Oba naša putovanja bila su prepuna bezbrojnih avantura i anegdota, koje nam još dugo neće dati da u miru zaspimo i koje će nas, sasvim sigurno, natjerati da opet posjetimo ovaj kraj.
Čist zrak, prekrasne divlje planine, nevjerojatni krajolici, divljina i naravno, sve te rijeke! A većina njih nosi vodu, toliko čistu da jednostavno ne možete riječima opisati boju. To je nešto između tirkizne i boje safira, s primjesom tamno zelene na mjestima gdje je grmlje i okolni buš nadvit nad vodu. Izgleda kao da u ovom prirodnom akvariju ništa ne može promaknuti oku iskusnog ribolovca. Barem ne ništa ”pristojne” veličine… Često smo promatrali velike pastrve kako u plićaku iščekuju insekte. Bilo kako bilo, u jutarnjim su se satima držale dubljih pozicija, stapajući se s bojom dna na naprosto nevjerojatan način. Tada ih je bilo nemoguće primijetiti, čak i s najboljim polarizacijskim naočalama. Ali, to je trajalo samo do trenutka kada bi savršeno zabačen crankbait prošao granicom pličaka i dubljaka. Tada, nakon samo 1-2 metra povlačenja varalice, tamni torpedo bi se poput duha pojavio niotkuda i žestoko udario varalicu. To bi izgledalo toliko nevjerojatno da bi nas tek vrištanje kočnice role vraćalo u stvarnost.
Sve pastrve koje danas nastanjuju vode Novog Zelanda, unijeli su britanski istraživači tokom 19.stoljeća. Slava im!! Otada, nije bilo nikakvih dodatnih poribljavanja pastrvom. A to znači da su pastrve s kojima smo mi imali posla, plašljive i divlje ribe koje ove vode nastanjuju generacijama. U većini voda Južnog otoka, potočna pastrva je dominantna riba. Neke rijeke imaju populaciju kalifornijske pastrve a neke čak i populaciju lososa, kako atlantskog tako i pacifičkog. Sve pastrve imaju izuzetno brz rast, bez obzira na činjenicu da se uglavnom hrane samo insektima. Uglavnom možete uloviti pastrve duže od 50 cm. Tokom naših putovanja, ulovili smo tek nekoliko manjih riba. Glavnina riba je u rangu 55-65 cm. Ulovili smo i nekoliko pastrva preko 70 cm. Moja najveća riba je imala 73 cm, a vidjeli smo i nekoliko većih! Imali smo na štapu i nekoliko takvih, ali ih nismo uspjeli savladati. One najveće nije ni bilo moguće isprovocirati da zagrizu.

Na žalost, ribolov pastrva u većini rijeka koje smo posjetili, nije nimalo lak. Samo približavanje rijeci i obali je bio podvig za sebe. Svi putovi koji vode do ribolovnih pozicija prolaze privatnim zemljištem. Na svakom koraku su ograde i kapije koje dijele površine na kojima pasu goveda, ovce i …jeleni. Dio je ribičke kulture i lijepog ponašanja da se vlasnika pita za dozvolu prolaza njegovim zemljištem. A to smo i učinili svaki put kad bismo uspjeli pronaći vlasnika. Na žalost, ponekad kilometrima daleko nije bilo kuće ni farme, ni ikoga da ga pitamo za dozvolu prolaska. Da bi stvar bila još gora, poneke kapije su imale i lokote, što je pomalo teško za razumjeti.
Dio rijeka pak protiče izuzetno teškim terenom – dubokim kanjonima oivičenim vertikalnim liticama. A obale su im obrasle vrlo gustim grmljem koje je u većini slučajeva bodljikavo i vrlo neprijateljski raspoloženo prema odjeći. Ponekad smo sat-dva utrošili kako bi napokon pronašli nešto nalik prolazu u grmlju i onda otkrili da ne vodi nikud i da je tu nemoguće proći! I jedino je rješenje započeti potragu iznova. Sve ribolovne karte imaju posebne ”točke ulaza za ribolovce”. No, njih je malo i omogućavaju ribolov na tek nekoliko stotina metara. U globalu, izbjegavali smo takve prolaze i tražili mjesta s manjim pritiskom ribolovaca. Nismo sreli puno drugih ribolovaca, ali prilikom drugog posjeta, osjetilo se da postoji veći pritisak ribolovaca. Puno riba koje smo ulovili imale su ožiljke od udica. Te su ribe bile ujedno i plašljivije i podozrive. Zato je bolja opcija potražiti manje vodotoke, zaboravljene rukavce rijeka s težim pristupom, te se o tome posavjetovati s lokalnim ribolovcima. Ponekad i simpatična prodavačica u trgovini mješovitom robom može dati neprocjenjive podatke, jer je njezin muž ribolovac.
Općenito gledano, pastrve su posvuda. Čak i u najmanjim potocima koji protiču kroz najmanja naselja. Gotovo svaki put kad bi došli do vode ili promatrali vodu s mosta, mogli smo vidjeti velike ribe. Ponekad i nekoliko njih, zaista kapitalnih. Teško je objasniti što se događa u duši pastrvaša u takvim trenucima. Naravno, ribe na takvim mjestima su bile izuzetno oprezne, jer dobro poznaju ”okus” udice… No, to ne znači da je nemoguće prevariti ih.
Uglavnom smo koristili varaličarske štapove i crank varalice. Kao najbolja varalica, pokazala se ona dužine 7 cm , tonuća, u boji pastrve, ali i druge boje su odrađivale posao. Na žalost, tek smo na kraju našeg putovanja shvatili pravu taktiku… Ali, naravno, to će nam iskustvo koristiti u budućnosti. Sve što je trebalo je to da smo uvijek morali na umu imati neobične hranidbene navike riba. Kao prvo, na vodu je trebalo stići što ranije. A to nam je bio veliki problem. Kasno smo ustajali, pa bi doručkovali i na vodu bi stigli oko 9 sati. A najbolji udarci riba su se događali kada je sunce još bilo nisko a visoke obale bi bacale dugačke sjene daleko na površinu rijeke. Zato, od presudne je važnosti započeti ribolov kao prvu stvar ujutro. Na taj način ćete imati par sati vrhunskog varaličarenja. No, dobro je uz sebe imati i mušičarski štap. Nakon 2-3 sata varaličarenja, bilo je teško prevariti ribu na vobler. Pokazalo se da pastrve ondje, za razliku od onih u Europi, kada sunce prigrije i zatopli, izlaze u pličake uz samu obalu, u vodu duboku samo 20-25 cm, dok njihove europske rođake, upravo suprotno, u to doba traže sjenovita i duboka mjesta. A ima to veze i s činjenicom da samo na takvim mjestima mogu očekivati slastan zalogaj poput skakavaca ili bučnih cikada. Izvježbano oko ribolovca, lako će primijetiti sjene pastrva koje bauljaju plitkom vodom. Osobito što su to obično ribe od 60+ centimetara! Sve što tada morate učiniti je da se lagano povučete i zabacite malu nimfu ili suhu imitaciju nečeg velikog (npr.cikade), ravno pred ribu. Nakon uzimanja mamca, kad riba osjeti udicu, iz mirnog bića pretvara se u pravi torpedo, koji će ribolovca natjerati na trk po klizavim obalnim stijenama uz nezaboravan dril. Naravno, sve se ribe ne daju prevariti…
Još je nešto vrijedno spomenuti u vezi rijeka Novog Zelanda. U biti, sve rijeke nemaju (pre)veliku populaciju pastrva. Da bi imali uspjeha, čeka vas puno hodanja. Nećete gotovo nigdje vidjeti male ribe, ali u pravilu, svaki dubljak ima svoju gospodaricu-kapitalku. Na većini rijeka to znači puno hodanja od jednog do drugog dubljaka. Mali potoci, koji se probijaju kroz stjenovite kanjone, znaju imati u svom toku, jednu rupu iza druge. Locirali smo i nekoliko rijeka koje su me podsjetile na rijeke u domovini – rupe s pješčanim dnom, pojasevi vodenog raslinja i potopljena debla. Tu je bilo i puno više riba. No, velike su rijeke uglavnom bile šire ali plitke i razdvajale bi se u više manjih rukavaca. Ključ uspješnog ribolova u ovakvim riječnim dolinama, koje su se prostirale i na nekoliko kilometara, bio je u tome da se pronađe rukavac najbogatiji vodom, jer bi takvi rukavci imali i najviše ribe. Ribolov u zoni oko dubljaka bio je dobitna kombinacija. Dnevno smo pješačili 15-25 kilometara preko vrlo neprohodnog terena. Još jedna činjenica o pastrvama na Novom Zelandu izašla je na vidjelo – što se više penjete u planine, ribe su veće. Potpuno suprotno onome što možete očekivati u Europi.

Na kraju našeg drugog putovanja, odlučili smo posjetiti slavne kanale za navodnjavanje nazvane McKenzie i Waitaki. Ovi, ljudskom rukom izgrađeni kanali, povezuju jezera Ohau, Tekapo i Pukaki i služe za navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta okolnih farmi. Neka mjesta na tim kanalima su pretvorena u ”riblje farme” s populacijom lososa i kalifornijskih pastrva. Svaki od tih kanala ima i zavidnu populaciju divljih potočara i kalifa i zbog toga su ti kanali slavni među ribolovcima diljem svijeta. Na žalost, okoliš oko njih nije lijep. Iskreno – mnogo je gori od toga, pravi je trn u oku! Pa što je onda razlog da se ribolovci ovdje vraćaju, godinu za godinom!? Razlog je veličina pastrva koje plivaju ovim kanalima. Trenutačni svjetski rekord ulova potočne pastrve dolazi baš iz Ohau kanala. Riba je ulovljena u ožujku 2013., i bila je teška 19.1 kg! I kratko zaustavljanje na ovoj vodi će vam otkriti kakva čudovišta plivaju u njoj. Svake godine se ovdje ulovi puno pastrva težih od 10 kg čije slike krase zidove recepcija i kampova. Vlasnik jednog od njih nas je pozvao da posjetimo obližnju benzinsku pumpu, gdje u hladnjači leži jedna od takvih riba. Bila je to nedavno ulovljena potočara teška 17 kg! Nakon što smo to vidjeli, pojurili smo do vode u nadi da ćemo uživo vidjeti nešto od tih ”mutanata” kako plivaju u svom vodenom carstvu. I nismo bili razočarani. U kristalno čistoj vodi kanala, u dubokom bazenu neposredno ispod brane, patroliralo je jato velikih pastrva. Otvorenih ustiju smo ih promatrali više od sat vremena. Puno riba bilo je u rangu veličine 70-80 cm. Bilo ih je i nekoliko koje smo procijenili na 1 metar. I barem dvije duže od 1 metra! Kod procjene, važno je imati na umu i njihovu kondiciju i opseg tijela. Proporcije ovih riba bile su nestvarne! Njihova veličina je dijelom posljedica prehrane, jer do njih dolaze znatne količine peleta kojima se hrane ribe u prije spomenutim ”ribljim farmama”. Mrcine koje smo vidjeli, izgledom i snagom su više podsjećale na tune… Uspjeli smo prevariti nekoliko riba od 1-4 kg. U tom pogledu, nadmašili smo lokalne ribolovce, koji su nas došli pitati kakve to varalice koristimo. Kao najbolja varalica nam se pokazao tonući Minnow dužine 9 cm, u srebrno holografskom koloru.
Posljednjeg smo dana putovanja raspremali naš pribor, u kišom okupanom danu i s pomiješanim osjećajima. Putovanje je bilo i više nego uspješno. Imali smo puno avantura, oči smo ”napasli” na predivnim krajobrazima i ulovili smo puno velikih pastrva.
Pa ipak, pogled na točkaste podmornice Waitaki kanala će nas proganjati do našeg idućeg putovanja na Novi Zeland!

Preveo i priredio:
Božo Povijač