BOROVIK – BASS NA SLAVONSKI

Iz letargije na poslu prenula me prijateljeva poruka. Ide slijedeći tjedan na Borovik, pa ga zanima bi li mu se tko od nas fanatika pridružio. Borovik, moj nedosanjani san, toliko puta već opisan i dokazan. Svaki ozbiljniji špiner i zaljubljenik u pastvskog grgeča, obavezan je bar jedanput na godinu posjetiti to jezero. Nije me trebalo dugo nagovarati, jer na sam spomen Borovika srce nekako brže zakuca. Problem je bio samo kako otići sa posla. Pošto godišnji odmor nije dolazio u obzir, ostalo je samo jedno rješenje i stoga sam se već isti dan naglo razbolio i sredio sve što je trebalo. Neozbiljno znam, ali I can`t control it. Na brzinu sam sakupio varalice, koje sam smatrao potrebnim, promijenio upredenice na špulama, uzeo sve špinerske štapove koje imam na raspolaganju i misleći da me ništa ne može iznenaditi krenuo u avanturu.

Prijatelj  je u međuvremenu nagovorio još jednog zaljubljenika u velike ribe, da nam se pridruži i sakupio potrebne informacije od iskusnijih kolega, koji su se dokazali već puno puta na toj vodi. Krenuli smo rano iz Zagreba i nakon raznoraznih peripetija putem, stigli smo na Borovik. Dočekao nas je ribočuvar Zdena, koji nam je dogovorio smještaj i dao nam kratke upute. Netko nam je prodao priču da ovdje komarci siluju kokoši, pa se kao prave curice mažemo svakakvim sredstvima da odbijemo te napasti. Odlučujemo se za «tvrđu» i dužu kombinaciju pribora, pa uzimamo duže štapove nešto jače gramaže nego što koristimo na jezerima koje inače posjećujemo. Špulu Firelane-a od 10 libri mijenjam sa špulom Power Pro-a od petnaest, što mi se kasnije pokazalo kao dobro rješenje, jer je jača upredenica jamčila veću sigurnost, kad smo ulovljenu ribu morali čupati iz granja. Puhao je vjetar i vodostaj je bio nešto viši zbog kiše koja je padala prethodnih dana,  pa se prvo odlučujemo krenuti na desnu stranu jezera, gdje smo snimili krasnu uvalu načičkanu granjem.

Premda smo čuli da je to prava proljetna pozicija, viši vodostaj i kakva takva zavjetrina nam ulijevaju povjerenje. Dogovor je bio da svaki krene sa drugačijim tipom varalice, pa kad nešto upali, ostali se prebacuju na dobitnu kombinaciju. Dok je Rajko pokušavao sa zarom, Maki i ja odlučili smo ispitati dublje slojeve spinnerbaitima i velikim gumama. Bacali smo varke, vodili ih raznovrsno i pokušavali sve, ali nije se događalo baš ništa. Riba uopće nije pokazivala nikakve znakove zainteresiranosti i nakon par sati netko se našalio pitajući se ima li uopće riba u tom jezeru. Obišli smo još par izglednih mjesta, no situacija je i dalje ostala nepromijenjena. Situaciju je spasio Rajac, koji je bacio zaru na neko njemu izgledno mjesto u jednom trenutku i konačno napad. Riba je udarila varalicu i uskoro bila u iskusnim rukama. Ostriž prekrasnih boja, ali ne veći od pedlja. Kad smo svatili da smo naišli na jato prebacujemo se svi na površince i hvatamo svaki po desetak komada ovih malih razbojnika. Malac ne odustaje od napada dok si sva tri kraka trokuke ne spremi uredno u usta. Bar nešto, mislim u sebi, malo razočaran, jer od ribe koju smo došli ciljano loviti nikakve aktivnosti. Nakon pravog ribičkog ručka krećemo na drugu stranu, na popularne «Livade» nadajući se bilo kakvom bassu.

Tvrđe štapove mijenjamo mekanijim, jer ostriže nisam niti osjetio na svojem speedmasteru do 50g, a ni izbačaj mi nije bio baš za pohvalu. Teren je prekrasan i zanimljiv, no istodobno ulijeva strahopoštovanje. Šuma pod vodom. U daljini, nama nedohvatljivoj, čuje se karakteristično hranjenje bassa na površini. Ribice lete na sve strane, a moćni predator ih ganja. Ne bih volio biti sitna riba u toj vodi, ali dobro je, nešto se događa, pomislim u sebi. No opet nije išlo. Sve i svašta je letjelo u vodu, bez rezultata. Odustajemo i tješimo jedan drugoga, za sve krivimo neiskustvo na novoj vodi i ovaj prokleti vjetar. Večer smo prikratili pokušavajući uloviti kojeg smuđa na postavu i da nam smo uspjeli u tome iz inata bi završio na gradelama, premda smo svi zagriženi C&R ribolovci. Jasno Borovik nam se i ovaj puta nasmijao u lice i podario nam samo par patuljastih somića, kojih ovdje ima u ogromnim količinama. Dvije zdjele prazne, a u trećoj ništa, baš loša večera. Netko je ponio par boca crnog vina i to je spasilo situaciju. Zaspali smo vidno umorni. Jutro je nekako prebrzo došlo i imao sam osjećaj da mi je glava za dva broja veća, kad je Maki lupao po vratima. Na vodi smo bili točno u pet sati i opet na Livadama.

Bassevi su se hranili na 60 metara i nismo im mogli ništa dobaciti. Do osam sati smo bili bez griza i počeli smo polako gubiti nadu. Dotukao nas je obližnji šaranaš, koji je na postavu, na dva zrna kukuruza dobio smuđa od tri kile. Nakon toga se sjelo i popušilo, tko je već što imao i besciljno smo gledali ljepotu oko sebe. Pogled mi se zaustavio na lijepo uređenim šaranskim pozicijama na našoj strani jezera oko dva kilometra od nas kod kojih je bilo nešto granja. Šesto čulo, haragei, instikt, ne znam kako to nazvati, ali zvonilo je za uzbunu. Tamo je bass i tamo treba ići, rekao sam prijateljima. Krenuli smo i došli na mjesto gdje su jedva mogla loviti dvojica. Rajko je odlučio prepustiti nama inicijativu, pa smo Maki i ja počeli šamarati po vodi. Ja sam se odlučio isprobati novog Tiemco Boobee Swishera i lagano sam ga cimao po površini. Onda je krenulo. Između dvije grane voda je naprosto eksplodirala i štap se savio. Kontra je bila automatska, a dril savršen. Bass je bio vani, adrenalin nas je pucao i sve crno je nestalo. Moj osobni rekord od 49 cm ležao je mirno na rukama, kao da je znao da ide opet u svoj dom poslije fotoseanse. Konačno, sveta riba sa Borovika.  Prepuštam svoje mjesto Rajku i sređujem dojmove istodobno pokušavajući zaustaviti ruke, koje su se tresle.

Minutu nakon toga Maki ima griz na senka i drila velikog bassa. Eksplozija snage ribe, mog prijatelja ostavlja bez daha, no ostaje koncentriran do kraja. Blicevi, komentari i novi osobni rekord navukli su nam osmijehe na lice. Pitam se što bi pomislio slučajni prolaznik da nas je vidio i čuo. Još je jedino Rajac ostao bez upisa, pa smo mu prepustili mjesto. No ništa se više nije događalo. Sretan zbog nas, ali tužan u srcu, bio je naš Rajko. Jadan, nije ni znao što ga čeka malo kasnije. Druga strana jezera nam se je smijala i odlučili smo pod svaku cijenu biti tamo. Ribočuvar nas je prebacio čamcem do najboljih pozicija. Ušli smo u vodu i probali dohvatiti par metara iza granja, jer tu su ribe, bar tako tvrdi naš logističar iz Zagreba. I bio je u pravu, jer ubrzo Rajac ima veliku ribu na štapu  koji je savijen do krajnjih granica. Sreća prati hrabre! Nijemo promatramo borbu i premda u sebi navijamo za Rajca nitko se nije usudio ni pisnuti. Dobio ga je van iz najgušćeg granja i tek onda je pustio krik iz sebe. Mislim da ga se čulo do Đakova. Debela pedesetka čekala je baš njega. Pokupio je zaru i dobro je bio zakvačen. Opet personal best od 54 cm, koji neće biti jedno vrijeme srušen. Svaki od nas sanja takvu ribu na udici. Bezbroj slika i pusa za kraj. Tri ribe i tri rekorda skinulo je teret sa naših leđa, pa smo neopterećeno lovili dalje. Ja se nisam odvajao od svojeg swishera, koji mi je donio još četiri velike ribe. Dečki su također ulovili još par komada. Neću ni spominjati torpeda, koja su nam odvukla u granje i tamo potrgala špagu. Strašan osjećaj nemoći. Na putu prema Zagrebu sređivali smo dojmove i hvalili se prijateljima na društvenim mrežama. Borovik, sveta voda zauvijek nas je osvojio. Vidimo se opet, čim se pruži prilika.

 * Od pribora bolje su nam se pokazali duži štapovi mekšeg vrha, ali sa dosta rezervne snage, jer je potrebno varalicu zabaciti na 40+ metara i bassa izvući iz gustog granja (recimo Shimano Aspire od 2.70m i 10-30g). Jasno kvalitetna upredenica od 15lb (Power Pro) i tvrda kočnica na roli u tome uvelike pomažu. Ribe smo dobivali na sve vrste površinaca i oni su nam se najbolje pokazali za vrijeme velikih ljetnih vrućina.

SASTAVIO: Goran Ovčar – Mladi