Zimski brancini na brzinu…i malo o bitnim stvarima

Proljeće je krenulo i svi jedva čekamo nove ribolovne avanture. Zima je iza nas i nadam se kako ste mnogi od vas imali lijepe trenutke, prvenstveno što se tiče ribolova brancina, no uz gomilu real life obaveza, Neno i ja uspjeli smo se nekako ove zime zaletiti samo na jedan brzinski ribolov na sam jug Jadrana. Ne pamtim kada sam imao tako duge razmake između ribolova i to stvarno nije bilo u redu. Jedan poziv Neni bio je dovoljan. Znao sam da je manijak koji već ima jedan fakultet, pa upisao i drugi i da je uz sve obveze i uz posao u ogromnoj gužvi, stoga postoji mala šansa da će se moći izvući, no za svaki slučaj imao sam plan lagati mu kako čujem da riba strašno radi, a sve u slučaju da kaže da ne može. U principu, to i nije neki grijeh jer svaki put nađemo neko rješenje, makar krvavo. Nisam niti izgovorio rečenicu do kraja, a Nenin odgovor na moje pitanje da idemo “dole” bio je potvrdan…

Svega par dana imamo na raspolaganju, no uzbuđenje kao da idemo na puno duže. Putem smo zaključili da nam više od svega treba zapravo odmor. Po prvi puta nakon dolaska nismo odmah krenuli po standardnim pozicijama, nego smo odradili kratko zagrijavanje na plaži ispred kuće. Kolega iz Italije mi je poslao nešto nalik na Black Minnow (nije baš, al’ ajde) u dekoru po narudžbi, uz komentar da je guma drugačija i da precizno leti u 120 varijanti sa 6 grama glavom, pošto sam mu se požalio da je u original varijanti ako koristim 6, a ne 12 grama glavu preciznost ove varke loša (sori Chelz kaj si ovo tek sad saznao, a mislio sam te zafrkavat da sam našao bolju gumu 😉 ).

I tako petnaest minuta nakon što smo se zadovoljili time da samo malo osjetimo vodu i protegnemo noge od puta, pogledamo se strganim pogledima i zaključimo kako se moramo prvo dobro naspavati. Dižemo se nakon punih pet sati spavanja spremni za akciju. Stavljam kavu, a Neno varku. Vidim misli ozbiljno. U stvari, on uvijek misli ozbiljno. Znate onaj tip ljudi koji vas nekad uplaše svojim ustrajanjem. 🙂 Srčem kavu u trku i gledam van gdje lije kao iz kabla. Rek’o super, nek’ još nabije frontu do noći i čim više zamuti. Krećemo u standardni ribolov, po danu sitno, noću krupno. Kiša lijeva još jače i ide noć. Ideala, zbog toga smo došli. Sjedamo u auto i odlazimo na lokaciju. Neno se zavlači u sam mrak po pljusku i radi baš kako treba, lagano i mekano. Nakon par minuta više ga ne vidim, ali čujem pljuskanje ribe po vodi i njegov smijeh u daljini u Jack Nicholson stilu. Skužim da uživa i da je u elementu, super. Neno je inače skužio par mikrolokacija gdje noću nema ni traga svjetla i jako se dobro snašao na njima, tamo je prošle godine ulovio par 3 kg plus brancina. I ovaj put je dobio par dobrih riba. Kiša je uz jako jugo lijevala duboko u noć i to je bio poziv da se vade vobleri. Ostao sam bez ijednog Tackle House-a, a nisam obnovio zalihu. Neno ih ima punu kutiju, al’ neću uzimat jer ću ga sigurno izgubit. Srećom tu su uvijek Lucky Craft, Seaspin i Ima, koji za moj ribolov po noći pokrivaju sve, no moram spomenuti i jedan izuzetan model od Sakure, Smart Minnow 110 koji mi je 2017. godine donio puno ribe. Baš neki dan uletim u Topfishing i Vićpa mi pokaže da su ih još naručili napraviti. Odmah sam zgrabio jednog iako ih još imam u zalihi.

Noć je već bila dobro odmakla. Neno mi prilazi i komentiramo njegovih nekoliko solidnih riba i njegov Prorex AGS za koji kaže da je kao bombon. Ako je Neno zadovoljan sa štapom, onda je to stvarno dobar štap. 🙂 Najvećeg je dobio na Fish Arrow Three Shot 80SP vobler, a ostalo standardno na Molix RA Shad i Fish Arrow Flash J-Shad (kojeg je svježe testirao). I ja sam radio s voblerom, ali sam stekao dojam kako se na dijelu na kojem sam lovio riba stisnula dole gdje ne mogu radit s voblerom te sam se prebacio na Monarch Dok Toby s kojim sam pokupio par lijepih riba odozdola. Ovim putem se zahvaljujem Doku što mi je napravio dekore po narudžbi ove fenomenalne gume koja mi je ukupno donijela najviše velikih riba otkad lovim brancina. Mjesec je već debelo prešao tranzit i riba je prestala raditi. Izgubio sam čontu na početku plime na samo stajanje vode i to na totalno amaterski način. Neni nisam ni govorio od sramote. Ipak sam ja domaćin kojem se to ne može dogoditi. Znate kako to ide. 😉 🙂 Podimač mi je ostao dvadeset metara dalje. Ni sam ne znam koliko sam ih tako posijao. Primio je skroz uz dno i jedva sam ga digao iz pola vode. Odmah sam pomislio da je mužjak zbog borbe. Vižljast mužjak tanak kao prut, ali borac kao da nema sutra. Nema podimača, pa pružam ruku. Riba mi nespretno okrenuta leđima prema gore i stoji ispred mene između dva kamena. Ne da mi se komplicirat i odlučujem se za „prepametan“ potez hvatanja rukom iza glave, a već vidim da je preširoko. Primim ga i odvojim od vode, Toby ispada iz usta, riba se malo trzne i sklizne mi iz ruke i ode. Hvatam se za glavu smrdljivim rukama od ribe i gledam oko sebe da li je netko vidio ovu glupost. Mislim, najbitnije se ne osramotit, jel’ tak’?! 😉

U svakom slučaju obojica smo na kraju lijepo lovili. Plan je bio napraviti bolje fotke nego inače i uz vodu, ali kako je kiša lijevala morali smo se skloniti i fotke raditi u zaklonu. Nakon dobrog ribolova uzeli smo malo odmora i otišli do ušća, čisto onako bacat površince da kažemo da jesmo, mada se meni takav oblik ribolova pokazao kao više manje gubitak vremena i energije, a možda jednostavno nemam pojma. Već par godina nisam bacao površince pa ajde malo. Neno je imao wadersice, pa mu je bilo lakše, dok sam ja brzo odustao te otišao odmoriti i razmišljati o planu za sljedeću noć koju smo lovili na mjestu na kojem nikad nismo, jer rado jedan dan posvećujemo i tome.

Večer se spustila i zaustavili smo se nešto prije Stona. Odabir takvog mjesta uvijek radimo na primjeru neke druge lokacije koja je konfiguracijom slična lokaciji na kojoj smo imali dobar ribolov (treba dići spomenik onome tko je izmislio Google Earth). I ovaj put smo imali pun pogodak te ribolov otprilike kao prethodne noći. Moram priznati da je Fish Arrow Flash J-Shad manjih dužina jako dobar izbor, osobito kada je riba poluzainteresirana i kada se samo vrti oko varke i očekuje neki drugačiji zalogaj. Al’ opet, pa nije brancin neka znanost, pa svatko s malo boljom varkom ili nekim drugim boljim komadom opreme može ih non stop super loviti, kaj ne? 😉 😀 😀

Stigao je novi dan i s njime u početku nešto Sunca. Znao sam da je to kraj ribolova, no u posljepodnevnim satima ponovo oblaci. Zadovoljni prethodnim ulovom zaključujemo kako bi se mogli prebaciti na nešto drugo. Lucevi su još trebali biti aktivni, pa smo krenuli na poziciju put Makarske gdje ih zna biti i našli smo ih. Neno je prašio luceve na Molixov Finder Jerk, a ja fotkao…

Čisto iz iskustva, uz nekoliko konkretnih saznanja i savjeta…(da ne ostane samo na “mi smo bili u ribolovu“)

Dobre stvari ne dolaze lagano. Mi ribolovci često puta previše polažemo nadu u (polu)informacije, ali dok sami ne steknemo neku praksu na osnovu vlastitih iskustava, koje dođu s malo razmišljanja i puno upornosti, ne naučimo baš nešto. Prvenstveno govorim o priboru na koji se previše polaže u odnosu na sve ostalo. Varalica mora biti adekvatna i prilagodljiva situaciji, a ne mora biti baš ta neka u baš toj nekoj boji. Načelno dobra varalica ili neki drugi bolji komad opreme mogu pomoći, ali nisu presudni. Svatko treba naći pribor koji njemu REALNO odgovara za njegov stil ribolova, a ne samo gledati što je novo izašlo u zemlji izlazećeg Sunca. Recimo, Neno i ja izgledamo slično dok lovimo, ali smo dva totalno različita stila, no ono što je jako bitno, obojica imamo isti pristup. Dobar pristup je jedan i nije individualan kao izbor pribora i varaličarskog stila. Pristup je po mom osobnom iskustvu 70% ulova i sastoji se u poštivanju preduvjeta za dobar ulov. Kod brancina je to izrazito bitno, najbitnije. Znači da bi sva ta nazovi top oprema kao i čitava ideja i odricanje oko dolaska u priliku za ribolov imalo smisla, potrebno se prilagoditi i organizirati. Kada loviti i kako se ponašati na vodi (koliko blizu prići vodi, na kakva mjesta zabacivati, koliko puta bacati na jednom mjestu, koliko brzo obilaziti mjesta, kada nešto mijenjati, kada se ponovo vraćati na ista mjesta, u kojem sloju vode kada loviti, što s tlakom, što s vremenom, što s Mjesecom, što s plimom, kako u mraku, kako pod svjetlom itd.) i sve to racionalno posložiti jer brancin kada radi, ne radi tokom čitave plime, stoga vrijeme i ove faktore treba što optimalnije složiti. Naravno, sve su to relativne stvari, ali se dobar osjećaj i poznavanje može steći već i kroz dvije sezone. Meni osobno niti jedan savjet, lokacija ili komad pribora, ma baš ništa nije niti približno unaprijedilo ribolov kao shvaćanje što je sve bitno u pristupu i zašto se konstantno prilagođavati. Nisam više mlad i ovakvi ribolovi su sve teži, ali za bolju efikasnost često se ribolov svodi i na vožnju autom, iskrcaj u mjestu X, tri zabaca, ukrcaj u auto, iskrcaj u mjestu Y, opet par zabaca na zanimljivo mjesto i opet u auto itd. Kome se to da? Luđacima… 🙂

Što se tiče priče o varkama i dalje je najviše brancina ulovljeno na Rapala Original, na kožice, krpice, na tiple i vezice za cipele i uvijek će se na to moći uloviti. Postoje da ih tako nazovem specifične varke i varke koje su više univerzalne. Pri tome ne mislim na sam izgled varalice, nego na njen rad u vodi pri vođenju različitim stilovima i različitim rukama. Npr. postoje varalice koje osobno zovem tupima, a to je zato jer što god radili one imaju približno isti rad. Tu spadaju jeftinije ili loše kopije nekih uspješnijh modela. Ne želim reći da je cijena uvjet, ali treba pažljivo birati. Npr. dvojica kolega koji su kraj mene praktično vadili ribu za ribom na Ito 110, ja kraj njih nisam mogao dobiti ribu na identičnu varalicu. U svačijoj ruci ista varalica ne radi jednako ma koliko nam se činilo da radimo isto. Nekad upali, ali često i ne. To će sigurno dobro znati i mnogi slatkovodni ribolovci. Vobleri se predstavljaju kao bauk, a to uopće nisu. Lakše je upravljati s non-twitch modelima, ali s onima koji su prikladni za twitch, ljudi s malo iskustva uglavnom pretjeruju pri upotrebi, takav smo narod generalno. Kopiranje, na silu i pretjerivanje. 😛

U slučaju brancina, voblerom se može ostvariti poneki ulov ako ga se silom vodi ili kako bi to rekli neki „kurenjem“ varke, no tim se načinom ne mogu ostvarivati višestruki dobri ulovi. Brancin voli lagano i mekano. Dakle, pognemo malo glavu i obuzdamo ego. Što veća riba, to mekše i lagano. Ne mislim sporo, no ipak lakše nego što se to obično vidi. Kod gume je drugačije i ako nije potpuni mrak te ima nešto umjetne rasvjete, guma se može (dapače) voditi jednakom brzinom kao danju. Vobler bi pak u tviču trebao prolaziti što manje prema naprijed, kako bi čim duže ostao u potencijalnoj zoni udara. Primjerice, postoje vobleri koji se mogu 5-6 puta tvičnuti, a da jedva prođu jedan metar. Naravno, taj će se efekt dobiti ako vobler ide dosta u stranu, ali se ne smije naginjati u stranu lijevo ili desno jer se u toj situaciji brancin najčešće samo okrene od varalice. Ujedno, odličan tvič-vobler za brancina ne mora daleko letjeti, no mora letjeti gdje želimo. U tviču mora podnositi mnogo otklona i što više biti u potencijalnoj zoni, te je u pauzama poželjno da kljunom gleda malo prema dole.

Uvijek je preporučljivo nekome tko nema dovoljno iskustva (naravno da ovo nije tekst za one koji sve znaju) je da baš krene prvo s većim voblerima, jer iako će s njima u početku biti fizički malo teže, oni opraštaju više od manjih modela. Jednom kada stvar krene, realnije je očekivati sličan rezultat i s modelima kraćima od 130 ili 110 mm. Dodao bih da nikad nisam ulovio brancina kada sam bio nabrijan ili nervozan, a isto tako nije mi baš pomoglo niti općepoznato vjerovanje u varku zbog nekih iracionalnih stvari vezano uz tu neku varku. Jedino vjerovanje u varku koje mi se isplatilo je kada je u pitanju varka kojom sam ranije dosta puta dobro lovio. Jednostavno govoreći.

Napomenuo bih da su najčešće vobleri koji su odlični za brancina i tvič solidni letači, ali jako rijetko baš jako dobri letači i ne treba ih po tome suditi ili ih čak eliminirati. Primjetit ćete da svatko tko ima ozbiljnije iskustvo u noćnom ribolovu brancina na vobler, nikad neće komentirati kakav je letač jer je to manje važno. Također, mnogi najegzotičniji vobleri za brancina imaju lošu kvalitetu finiša, a nisu baš jeftini. Međutim, to su ipak izuzetno efikasni alati s odličnom akcijom. U principu i pogotovo kada je u pitanju noć, uopće nije bitno da je vobler iznadprosječan letač i hoćemo li ga baciti preko cijelog porta, što će u slučaju griza konkretnije ribe na većoj udaljenosti, među konopima i brodicama, najčešće dovesti samo do problema u kontroliranju ribe. Također i kontra koja je potrebna za brancina od 5+ kila, kako bi mu se probila „plastika“, teško će biti adekvatna na nekih 25 metara udaljenosti sa štapom akcije 20-30 g, a takva se riba sigurno ne želi propustiti. Na otvorenom terenu je drugačija priča, ali se brancin na takvim lokacijama daleko teže pronalazi. Primjerice, svog brancina od 4,5 kg iz prošlog članka, uz vrlo jaku kontru s 28-gramskim Argentom i ojačanom udicom,  nisam uspio dovoljno dobro zakačiti te sam ga, ne znam ni sam kako, uspio dovući tako što je bio zakačen samo za nepce. Ovo je glavni razlog zašto se gubi dosta velikih brancina. Dakle, jaka kontra, kontra i opet kontra… Isto tako, veliki brancin može prevariti osjećaj prilikom griza, a posebno u lovu silikonom. Kad napadne vobler, momentalno ga počne otresati od glave i meni osobno je takav ribolov uzbudljiviji od guma, no kad veliki primi gumu često se dogodi da varka samo stane kao da je zapelo u spužvu, nešto mekano i tek nakon sekundu dvije krene. Upravo u tom momentu ako se zbunimo i odgodimo kontru, nakon čega od iznenađenja i isprekidanog zbunjujućeg događanja najčešće ide neka traljava polu kontra, ta riba bude nerijetko izgubljena.

Jednostavno, prilagodba i upornost donose rezultat. Brancin je riba kao i svaki drugi predator, te traži svoje. Ukoliko se to poštuje, nema razloga da uspjeh izostane. Spomenuo bih još poneku popularnu situaciju oko kojih su podijeljena mišljenja među ribolovcima brancina. Ne može se reći da se radi o mitovima, ali nisam siguran da svi oni koji tako govore imaju baš takva iskustva ili je u pitanju hype. O tome ćemo sastaviti jedan zaseban članak. No ukratko, iz vlastitog iskustva i iskustva nekoliko vrlo iskusnih kolega, ne mogu potvrditi tvrdnju mnogih koja se tiče upravo ovog perioda godine i odabira veličine varalice. Često se spominje da u proljeće brancin ne želi veliku varalicu. Također, a to je u pogledu velikog brancina dosta naivna tvrdnja, priča se kako brancin uvijek napada dužinu varalice u veličini okolnog plijena. Ne želim negirati tuđa iskustva, no već nekoliko sezona imam istu situaciju koju smo prošle godine u proljeće Neno i ja zajedno doživjeli. U rano proljeće dok voda nije dobro zagrijana i dok nema hrane u izobilju, brancin, a pogotovo veći, vrlo rado i rekao bih u pravilu će pokupiti 13-15 cm vobler. Neno i ja smo tako lovili jedne proljetne večeri. Imali smo ulove na Max Rap 13. Ponijeli smo nešto ribe i čisteći ju ustanovili kako su u želucu imali ostatke ribe dužine poprečnih kostiju ca 5 cm. Po slobodnoj procjeni radilo se o ciplima dužine nekih 15 cm. Naravno, to ne znači da ima smisla tokom čitave godine bacati 15 cm vobler u mullet dekoru. Radilo se o ranom proljeću, a ista situacija mi se ponovila već nekoliko sezona. Tek koji tjedan poslije, kad dobro zatopli i hrana u moru postaje sve obilatija, na takvu veličinu voblera gotovo nemoguće dobijam griz. Sljedeća popularna priča su raubovi brancina, kojima sam puno puta svjedočio, ali čineći sve moguće nikad dobio griz. Kada vidim sporadične raubove, znam da se riba povukla i da ganja nešto što ne mogu dovoljno imitirati da dobijem griz, pa čak glumeći dezorijentiranu malu ribicu koja se odvojila ispod jata. Čisto iz osobnog iskustva, rekao bih da je u takvom trenutku bolje napraviti pauzu, iako jasno prizor vuče na bacanje svega živog prema području raubova, ali ulov brancina u takvoj situaciji nije nimalo lak kao kod nekih drugih vrsta riba. I za ovaj puta posljednji, da ne kažem mit, priča je o gomili gavuna u plićaku. U velikoj većini situacija prilikom te pojave, dobio bih prosječan broj komada sitnije ribe ili ne bih ulovio ništa. Velikog brancina uvijek i uvijek sam dobio kada uz obalu ne bi bilo apsolutno nikakvog života, uključujući i sitne brancine koji se muvaju inače okolo. O navedenoj tematici ćemo posvetiti poseban članak nekom drugom prilikom…

„It’s just… a fish“, Markos Vidalis.

                                                                                                     Autor teksta: Ozren Herold Ozi

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•