O ljudima i travama

Kad pišem članak…prvo ga pišem rukom na papiru, zatim ga pretipkam i usput mijenjam ono što mislim da treba. Na kraju još sve par puta pročitam, da se ne bi dogodila kakva gramatička greškica ili tipfeler.  Poslije uploada na web stranicu sve još više puta pregleda urednik, napravi prijelom i objavi. Gotovo uvijek se nađe još nešto što treba doraditi. Ne može se čovjek nagledati dovoljno, a i više pari očiju vidi bolje. To je jednostavno tako…

Ovaj članak pišem direktno na računalu….u revoltu i afektu, na pročitano i viđeno na društvenim mrežama. Ići će takav kakav je u obradu…gol i potpuno subjektivan, bez puno slika. Prvi, nadam se i jedini takav na ovoj našoj stranici. Nastojati ću čim manje upotrebljavati prava imena, premda će se akteri prepoznati. Tko zamjeri, zamjerit će…ali neka zna da ovo nije attack i da autor nije ništa loše mislio, dapače. Morate znati da ako ste već nešto javno napisali i objavili, onda stanite iza toga i budite spremni javno prihvatiti kritiku kao i pohvalu. Ja jesam. Dakle demantija i isprika biti neće, nema potrebe.

I am legend ???

Neki dan na face-u naletim na reklamu jednog našeg dućana u kojem se spominje “legenda” spin ribolova u Hrvata, koja je došla kupiti novi štap. Da se razumijemo, nemam ništa protiv tog dućana i ljudi koji rade u njemu, kao ni protiv (ni krive ni dužne), “legende”. To su sve super dečki. Možda se samo malo prelako razbacuju terminima, kako bi dobili na efektivnosti reklame. Nije smrtni grijeh, ali nije ni najljepša stvar na svijetu. No nisu oni niti prvi niti posljednji. Pročitao sam to i u jednom našem ribolovnom časopisu nema toga dugo, moj dobar frend je također proglašen “legendom”, a da ni sam nije znao. Najgori su pak određeni pojedinci, koji dobiju medijski prostor (nekim čudom), pa ga iskoriste isključivo za samopromociju. Takvi sami sebe, bez grižnje savjesti i ustručavanja, nazovu legendom. Svakakvih nas izgleda ima, a tek legendi oko nas, ne zna im se broj…

Tko je legenda, kako se postaje legenda i tko uopće ima ovlast nekoga tako prozvati? Postaje li se legenda kupnjom nekakve (skupe) opreme u dućanu? Jel legenda netko tko ima love, pa si može priuštiti kvalitetan i skup pribor? Možda se legenda postaje druženjem svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu u Cajtu? Može li legenda postati netko tko je u mogućnosti biti 300 dana godišnje u ribolovu? Na vama je da razmislite i odlučite… Na koncu, mene muči još jedna stvar, kad se već odlučimo za legendu, tko ima ovlast i autoritet proglasiti legendu? Po meni, to može biti samo druga legenda ili još veća legenda od novo proglašene legende. Ne može to konobar u Cajtu ili trgovac u dućanu. To mora biti “njuška”. Sad smo se tek zapetljali….zna li tko takvu “njušku”? Osobno znam zbilja puno ribolovaca, svakoga od njih respektiram i smatram da se od svakoga od njih može puno naučiti. Nikoga ne treba podcjenjivati. No neke u svojoj glavi ipak izdvajam. To su ljudi za koje se zna u hrvatskom ribolovu, ljudi čija riječ ima težinu, ljudi koji su se dokazali kroz godine, bilo kroz natjecanja, bilo u slobodnom ribolovu. Imaju široki pogled na ono čime se bave i na svijet općenito, samozatajni su, uvijek dobrog raspoloženja. Pribor im nije važan, jer iz svega znaju izvući maksimum i uvijek su spremni pomoći, naravno ako ih pitate. Takvi ljudi idu puno u ribolov, imaju rezultate i znaju svoje znanje prenijeti dalje. Upravo ovo zadnje je po meni kvaliteta koju ne može imati bilo tko, kvaliteta koja čini razliku. Ti ljudi su odgojili generacije ribolovaca (ne samo spinera).  Možda su to te legende koje tražim u ovom članku, premda se baš ti ljudi nikad nebi tako prozvali, niti bih se ja usudio prikačiti im takav epitet. Previše ih/se poštujem. Svatko od nas zna barem jednog takvog i volio bi biti kao on. Nije to ništa pogrešno…

Sjećam se jedne anegdote prije nekoliko godina…lovio sam brancine na ušću jedne naše rijeke sa kolegom. Priđe nam čovjek nekih pedesetak godina, rasčupan, neobrijan, sa štapom u ruci. Promotrim opremu…štap, neki teleskop, predimenzioniran…rola nepoznate marke, koja je vidjela i boljih dana, sa stražnjom kočnicom, na njoj najlon bar 0.35 debljine i na kopči (nekoj jeftinoj) obješen je vobler  Rapala Original 11cm u S boji. Cipulek, kako ga on zove. Pita tko smo i odakle smo, što lovimo, kako nam ide? Gleda našu opremu,  čudi se…nama pomalo neugodno. Vadi stari mobitel iz džepa, otvara neke fotke, a kad tamo imate što za vidjeti. Brancini, ogromni brancini…puno ogromnih riba, meni osobno svaka takva bi bila riba života. Sve na taj isti pribor, malo prije opisan. Čovjek zna kako, kada, gdje i na što. Ostalo nije bitno. Pa vi ste legenda, otelo mi se iz usta, a nisam mu niti ime znao…nisam kaže…ja samo lovim tu više od 30 godina. Žurim, kaže…grist će vam tamo (pokaže rukom) u sam prvi mrak. Bok.

Bilo je tako kako je rekao…

Molim Vas, budite oprezni sa epitetima, jer se legende lako pretvore u paune (iz pauna ponovno u legendu ide malo teže). Čuvajmo naše legende, malo ih je… 😉

Ja preporučam!!!

Ljudi često vole preporučati stvari. Osjećaju se valjda korisnijima, ako kažu…uzmi…ja imam isti takav. Gdje je tu skromnost, želja da se nekom pomogne, a ako baš hoćete, gdje je pamet u svemu tome? Tko si TI da bi mogao preporučiti nešto? Zašto da ti vjerujem? Nije to ništa osobno ljudi, vodim se čistom logikom… Neki lik stavio prije par mjeseci novu varalicu – iglicu, na našem tržištu na face…kaže isprobao jučer (čitaj dobio na poklon da izreklamira), ulovio jednu strijelku…super stvar, najbolja iglica, preporučam svima. Ajde. Mladac je poprilično uzbuđen želio vratiti uslugu za poklon. Ma ok, ništa strašno. Treba znati čitati i između redova. Ispod komentira čovjek koji koristi mozak, kaže…prijatelju, reci molim te koliko si iglica isprobao do sada? Koliko si riba ulovio? Pa mu nabroji cca dvadesetak komada sličnih varalica, poimence. Majstor se više nije javio. Zašto? Uspio je postići totalno suprotan učinak od onog koji je zamislio. Koja je tu točno korist za onog koji nešto želi prodati, ne znam. Ja je ne vidim… Jedan drugi kolega prije par godina hvali na sva usta novu seriju štapova. To je dobro, to je fantazija, preporučam svima, nećete se razočarati. Nakon nekog vremena prodaju se “super” štapovi na oglasnicima…malo rabljeni, super stanje, super cijena…nabavlja se nova serija (jer stara više nije valjda toliko super). Još mu se nisu doma priviknuli na sobnu temperaturu, a o ribolovu da ne pričam jer prošlo je točno 5 dana od kad ih je dobio…čitam opet…strašna stvar, preporučam svima…od srca, kaže. Kolega je meni osobno vrlo simpatičan mladić i sigurno nije ništa zlo mislio…ali…halo!

Što to radite kolega i odakle vam hrabrost? Ja polazim od sebe…da bi napisao nekakvo mišljenje odnosno recenziju o nečemu i objavio ga, najčešće nas najmanje trojica testiramo to nešto u svim uvjetima najmanje sezonu ili dvije. Trojica ljudi, ponekad i više, jer ima nas šestorica. Uz to dobro osluškujemo oko sebe druge ljude i njihova iskustva. Prije objave raspravimo detaljno o tome, što ćemo i kako ćemo. Jer to nije jednostavna stvar. Jer to košta novce. Što je još važnije, može koštati i obraza. Zato, bez obzira što smo sigurni u ono što pišemo, ipak sa strahom objavljujemo, sumnjamo u sebe i u ništa nismo sigurni. I to je meni normalno. Pa i ovaj tekst, koji je iz moga pera izašao je prije objave pročitalo i odobrilo 5 ljudi. Komotno se svi mogu potpisati kao autori, jer da priča nije bila jednoglasno odobrena, ne bi vidjela svjetlo dana. Molim Vas…ako se već bavite takvim poslom, prestanite mu pristupati tako površno. Nemate prava na to, jer u suprotnom, vi niste za taj posao… Točka.

 Gdje je ovo ulovljeno???

Pune su nam društvene mreže ulovljenih riba, volimo se pohvaliti drugima… Ništa strašno, ako to znamo učiniti pravilno. Morate znati da facebook ne čitaju samo savjesni ribolovci i entuzijasti. Lopine i “mesari” su među nama, likovi koji samo vrebaju i čekaju priliku da saznaju gdje se i na što se lovi, da bi to mogli pretvoriti u pive, lovu, uglavnom neku osobnu korist…a na štetu svim ostalim ribolovcima te flori i fauni općenito. Takvi ne prezaju ni od čega.

Danas je Šime maznuo dva brancina na ušću, poslikao se sa njima i sa varalicom na licu mjesta te to objavio. Sutra dođe Šime ponovno u ribolov, na to isto mjesto (dopalo se čovjeku) i u prvom zabacu potrga i izgubi varalicu. Pa opet. I sve tako dok Šime ne skuži da zapinje u mrežu koje jučer tu nije bilo. Sad Šime mora potegnuti u ribolov 100 kilometara dalje da bi mogao uopće bacati. Više se ne slika i ne objavljuje. Naučio je lekciju…

Pero je čuo od svog druga gdje, na što i kada grize. U povjerenju. Pa je to rekao nekom svom drugom prijatelju…opet u povjerenju. Ali i drugi prijatelj ima prijatelja…od povjerenja. Jedno popodne onaj prvi drug od našeg Pere krene na svoju poziciju, a kad tamo kao na kolodvoru. Kako, zašto? Trebalo je vremena da Perinom drugu stvari sjednu i da mu postane bistro. Sad će opet morati potrošiti vremena, kilometara i novaca da nađe novo mjesto. Opet će uložiti silan trud. No platio je cijenu te će od sad i na hladno puhati. Naučio je lekciju…

Ovo su samo neki od primjera koji se svakodnevno događaju u pravom životu. Netko se potrudi da nešto napravi, da nešto nauči, potroši vrijeme i novac, a netko sve dobije na pladnju i to ne zna cijeniti.  Ubijaju me u pojam ljudi koji na svaku objavu sjednu sa pitanjem, gdje je ulovljeno, na što je ulovljeno, kad je ulovljeno. Pukne mi žilica u mozgu od toga, majke mi. Pa kako vam nije neugodno? Još razumijem nekog iz Zagreba, koji bi išao u ribolov recimo negdje na jug, nema čovjek vremena istraživati, hoće loviti, ali kad npr. lik iz Splita pita drugog lika iz Splita, gdje je ulovio…to zbilja ne razumijem. Ako već moraš pitati nešto takvo, pitaj privatno, a ne javno, jer tako samo daješ do znanja kolika si lijenčina, papak i pokvarenjak. Uzmi čovječe štap i rolu, uzmi varalice i odi na vodu/more, nauči nešto sam, probaj nešto sam. Pa nije ribolov samo onaj trenutak kad riba zagrize varalicu ili udicu. Ribolov je i učenje, priprema, iščekivanje, putovanje, potraga, druženje.  Rezultat svega toga, kad se sve poklopi je onaj „komad mesa“ na udici. Sve skupa čini jednu cjelinu i taj naš sport čini onim što zapravo i je.

Možda sam malo grub, možda su u pitanju golobradi klinci, ali i oni moraju naučiti da se guzica ne gura tamo gdje se “cjevke” mjere. Nemojte odgovarati takvim ljudima, nemojte im olakšavati te olako predavati muku za koju ste sami masno platili. Ako se već i niste potrudili sami, ako ste došli do pozicije (ili informacije) preko nekog drugog, onda poštujte tog tko vam je iste dao i ne odavajte dalje. Ako baš baš morate, ako imate vi nekog svog kome baš toliko vjerujete, možda bi bilo fer pitati čovjeka koji vam je proslijedio info za dozvolu. Ja više niti vlastitoj ženi ne pričam gdje sam točno bio (pa nek si misli, haha). Nije to bez razloga…jednom me tako pitala, ja joj rekao, a ona je rekla frendici na kavi, bezveze…to je čuo neki lik sa strane koji je proslijedio svom frendu ribolovcu. Dođem na poziciju, a tamo ljudi…..gledam u čudu, znam da za tu poziciju znamo samo kolega i ja te je čuvamo kao oko u glavi. Kasnije sam saznao kojim putem je ekipa došla do informacije. Nevjerojatno…

Budite oprezni…

Slikajte se sa ribom no potrudite se da to ne bude baš sa svakom ulovljenom, bez veze mučite sebe i životinju. Slikajte se tako da slika bude lijepa, a opet da sa njom ne pokažete puno. Može se i to, ne bi vjerovali.  Nemojte je stavljati na pod kraj kutije pljuga i upaljača ili kraj novih natikača. Riba je živo biće, odnosite se tako prema njoj, pokažite poštovanje. Imajte uvijek mokre ruke kad držite ribu, a ukoliko je kanite uzeti, ubijte je brzo i efikasno. Bolje nego da krepava polagano od gušenja. Em je humano, em je meso bolje kvalitete. Slikajte se na drugom mjestu (ne tamo gdje ste je ulovili), ako je moguće. Slike objavite kad prođe sezona, budite pametni. Čuvajte svoja mjesta, kao i mjesta za koja ste čuli ili vam je netko drugi rekao. Čuvajte svoje i tuđe pozicije. Potrudite se malo i sami za neke stvari, bit će vam drago kasnije.

Ignorirajte budale i nemojte im dati na važnosti. Vjerujte, takve je lako prepoznati…

P.S. Možda će se netko pitati zašto je naslov o ljudima i travama? Zašto trave? Htio sam ustvari pisati samo o ljudima, ali prilikom pisanja naslova, na pamet mi je pala jedna davno pročitana knjiga, baš takvog imena…jednog Francuza, neki Maurice Boktepitaj, koji je skupljao trave po Francuskim bregovima i sa njima liječio ljude. Smatrao je da svaki čovjek ima svoju travu. Dakle kad već napisah o ljudima…dodatak i travama učinio mi se sasvim prirodnim. Šašavo, znam…

Veliki pozdrav Čalcu i Kizi, znat će oni zašto… 😉

Sastavio: Goran Ovčar Mladi