Jer loviti se mora….

DUBOKO JE MORE

NE VIDIŠ MU KRAJA

TAMO U DALJINI

SA NEBOM SE SPAJA

narodna

Što smo mi?

Mi ribolovci smo fanatici, tko tvrdi suprotno, laže. Koliko puta smo išli na valovito more, na jugo praćeno kišom, na buru? Koliko puta su nam se vodilice ledile, koliko puta nas je sunce nemilice pržilo? Koliko puta ste otišli u ribolovni dućan samo pogledati što ima novo, a izašli iz njega sa „par sitnica“ u vrečici i nekoliko stotina kuna manje u džepu, ali samozadovoljni, kao da ste upravo dobili na lutriji. Koliko puta kliknete „buy“ na nekom web shopu, znajući da ćete sljedeći mjesec piti kavu svaki treći dan, a gablati nećete (jer ionako trebate skinuti 15-tak kila). Nije bolest sve što boli (pitajte Žmaru, haha). Sve to radimo radi onog trenutka, kad udarimo kontru i zabijemo udicu, kad protivnik shvati da više nije slobodan i kad počinje jedan od najljepših plesova na svijetu. Radi trenutka u kojem željno iščekujemo vidjeti tko se to ljuto bori na drugom kraju naše (skupo plaćene) upredenice…

No, nije ribolov samo strast. Pomalo je i bolest, rekao bih. Najčešće nas ribolov ispunjava nekom čudnom energijom, ali ima trenutaka, bar kod mene, kad se zapitam jesam li normalan. Evo me, sam u mrklom mraku. Na gotovo pun mjesec zavijaju čagljevi i čuju se jeleni. Šušti trska i lišće na drveću svud oko mene, voda veselo žubori na brzacima kamene ade, tu i tamo tek pokoji raub, a ja sjedim usred mraka na obali naše najveće rijeke i osluškujem prirodu. Nešto u meni pokušava se stopiti s njom. Što me tjera? Neki duboko usađeni nagon, neki iskonski instinkt. Unutarnji, smireni glas govori mi: „Na pravom si mjestu. Nema veze što si sam i u mrklom mraku, usred šume, na obali rijeke, na morskoj obali, 20, 50, 200, 500 km od kuće. Na vodi si. Doma si. Tu pripadaš. Pokušavam uključiti razum. Razmišljam. Definitivno, nesporno je: nisam normalan.

No, takav sam i takvog me meni najbliži prihvaćaju. Znaju me. Znaju onaj nemir u meni kad duže vrijeme nisam u ribolovu….vide moj čeznutljivi pogled u daljinu ili prema vodi. Svjesni su da je za mene boravak na vodi u ribolovu, nešto bez čega ja jednostavno nisam ja. Nešto bez čega „nisam svoj“.

Dakle, ako razmišljajući o sebi, nakon čitanja početka ovog članka, zaključujete da imate barem jedan od navedenih simptoma ili vam se vrte slične misli u glavi i osjećaji u srcu, fanatici ste…nema tu spasa. Ono…“Dok vas smrt ne rastavi“, sada vrijedi i za vas, ali u nekom drugom kontekstu…

Ok, to smo utvrdili i pomirili se s činjenicama. Sad zamijenimo pojam „fanatizam“ pojmom „način života“, ugodnije je uhu definitivno, a opisuje nas kao nekoga tko nije profić, dakle ne živi od toga, ali opet nije niti zadnji amater, koji ide u ribolov par puta godišnje i to ne radi ribolova, nego čisto zato da popije par piva s društvom, ispeče roštilj ili jeger u prirodi ili slično. Ribolov kao način života – sada se osjećate malo važnije, zar ne? Imate nešto čemu ste posvećeni. Čemu je posvećeno vaše slobodno vrijeme i što zaokuplja vaše misli kad god uhvatite malo slobodnog vremena. I trebate, jer u ničemu ne griješite. Kako može biti „grešno“ raditi nešto što voliš i u čemu uživaš? Doduše ne lovite me sad za svaku riječ i nemojte ovo shvatiti predoslovno, ribiči smo…zločeste stvari nećemo trpati u isti koš.

Znam par kolega ribolovaca koji love samo jednu vrstu i zavidim im zbog toga. Ne zato što su dobri ribolovci, a jesu…..odlični su i svakim danom sve više napreduju. Nego zato, jer su se odlučili za samo jednu vrstu i drže se toga. Prate trendove, kupuju promišljeno opremu, nadograđuju se svaki dan i pripremaju se za svaki sekund ribolova ne bi li ga iskoristili na najbolji mogući način. Samo tako se dolazi do rezultata, a iza svih njih stoje odlični rezultati. Trud i zalaganje uvijek na kraju bivaju nagrađeni. Tako je to.

Zašto je ovo važno za trenutnu priču?

Jer bi ja, ali i većina ekipe koju znam, voljeli biti tako disciplinirani. Ali ne….mi moramo loviti sve. Pa tako imam/o pribor (ili više njih) od direktaša za kedera do mušičarskog pribora za pastrve. Uvijek nešto grize i uvijek treba biti spreman. Ponekad me sila natjera loviti čak i šarane (majke mi), match ili feeder tehnikom, a sve češće ih varam i umjetnim mamcima. To podrazumijeva i sav popratni pribor naravno. Moj je tavan opremljen bolje od nekog ribolovnog dućana u manjem gradu. Moje društvene mreže uglavnom se tiču ribolova, moja literatura, ako nije profesionalna, govori o ribolovu, ustvari kad bolje razmislim samo je nešto prioritetnije od ribolova, a to je obitelj. Netko će reći, jadan ti takav život… ja se iskreno, ne osjećam jadno. Da mogu istinski živjeti od bavljenja ribolovom bio bih potpun i bilo bi to ono čemu težim. Koliko vas se osjeća tako…..koliko vas je umorno od politike, posla, raznih svjetovnih stvari i uobičajenih problema i želi samo pobjeći u svoj mir i zabaciti varalicu, muhu, boilu u vodu? Dao bih lijevo…koljeno, da bi odgovor bio svi i to u 100%-tnom omjeru.

Vrijeme leti nemilosrdno, ne štedi nikoga i dok okom trepneš najbolje vrijeme života bit će iza nas. Zašto ga ne iskoristiti na način koji nas čini sretnim i ispunjava nas u potpunosti, onim za što smo stvoreni? Čitatelj ovog teksta (ako to netko čita uopće) već je shvatio da ovo nije tekst na koji smo uobičajeno navikli u internetskim bespućima. Ne opisuje se uzbudljiv dan u ribolovu, komad pribora ili taktika. Nije reklama. Ovo bi trebao biti filozofski osvrt-razmišljanje na samu esenciju onoga čime se bavimo, bar u očima tvoraca ovog teksta. Možda bi ovo trebali pročitati oni koji nisu ribolovci, koji nas stalno kritiziraju i sputavaju. Probajte im „uvaliti“ ovaj tekst, ako to rezultira većim razumijevanjem, ako im približimo naš pogled na ribolov kao način života, napravili smo dobar posao.

Ovo su naša razmišljanja i naši stavovi, a da ne bi postalo suhoparno – štap u ruke i u ribolov…sigurno nešto grize. Dani provedeni u ribolovu ionako se ne broje u ukupan broj dana našeg života. Nakon što pogledate fotke u galeriji ispod….uživajte… zaslužujete to.

Bistro

Tekst: Goran Ovčar i Robert Baričević

Foto: Svi

P.S. Veliki pozdrav mojoj F&O grupi….dečki bilo je lijepo dok je trajalo, hvala što ste mi pomogli biti bolji ribolovac i bolji čovjek