Ljetno zujanje Savom

35 stupnjeva u hladu, Sava je na -253 cm i kiše nema na vidiku… Do godišnjeg i mora je još daleko, a s obzirom da su bassevi još usporeni poslije mrijesta, pala je odluka da se malo posvetimo našoj najvećoj rijeci. Nakon što smo preživjeli pokušaj gospođa da nam nametnu osjećaj krivnje zbog cjelonoćnog ribolova i jedno dobro kuhanje u autu, stižemo oko pet popodne na već dobro poznatu poziciju. Punimo kajak svim potrebitim stvarima, spuštamo se do pogodnog mjesta za ulaz i konačno…otisnuli smo se. Laganim veslanjem stižemo na cca 500 metara udaljenu adu….iskrcavanje, slaganje pribora.

Sunce prži iz sve snage, voda mala….aktivnost riba, nula. Mrtvo more. Probamo laganim priborom i provjerenim varalicama na izgledna mjesta za klenove. Ništa. Niti praćenja. Vidimo ribe pod nogama, velike ribe. Lijeno se miču kada prolazi varalica. Konačno dobivam jednoga. Pa kompa dobiva jednoga. Mali su, takve imamo i doma u Krapinici, komentiram…..nismo za to išli na Savu. Sedam sati, vruće za popi…t, konačno je počelo gristi. Šteta samo što ribe nisu u pitanju. Tko jednu ljetnu večer ili noć nije proveo blizu Save, ne zna što su komarci. Bježali smo i mahali rukama u jednom trenutku, jer da smo stali, srušili bi nas i iscijedili kao spužve. Strašno. Jedan drugog smo špricali autanom u agoniji. Jedva smo se spasili. Idemo dalje….bacamo…dobivamo još po klena, čekamo sumrak, jer ako onda neće, neće nikad. Mijenjamo poziciju, selimo se na drugu adu i tamo se raspremamo i slažemo šator….tu ćemo noćiti. Sumrak….nema rauba, nema griza…mrtvo. Bacamo i mijenjamo varalice, taktiku, pozicije….ništa. Frendu dosta, on bi doma. Jedva ga odgovaram. Kuda ćeš po Savi kajakom po mraku? Iskusni smo, ali rijeku treba poštovati, čemu tražiti vraga. Idemo bacati, bit će nešto. Konačno zvukovi po vodi, keder se sav uzvrpoljio, posvijetlimo pod noge, milijuni sitneži u 10 centimetara vode. Raub, pa još jedan, pa kederi lete, pa nas ribe špricaju. Kao da je netko stisnuo prekidač, odjednom oko nas lom na vodi. Briga grabežljivce što tamo neka dva tipa stoje na sred Save i pokušavaju kao nešto uloviti. Lupaju nas kederi po nogama u paničnom bijegu, lupaju nas veće ribe koje love kedere…

Gledamo i šutimo skamjenjeni. Ne znam koji se sjetio prvi zabaciti. Griz, pa još jedan, pa još….riba, dvije, tri….kud zabaciš tu je riba ili barem griz. Klen, ne sitan više, jer takve imamo i doma, klen preko pedeset. Mrene, boleni, smuđ…

Som je lupio nedaleko od nas. Puno drilova, puno spadanja. Koštale su nas male troce na voblerima. Lovili smo do pola tri ujutro, uopće nismo osjećali vrijeme. Krv, znoj i suze…to sve moraš dati da bi bio uspješan ribolov u šali komentira Robi.

Tad je mene uhvatilo u leđima, a njega u želucu, pa smo išli nešto pojesti i malo se odmoriti. Zavukli smo se u šator i odlučili sat vremena odspavati.

Nažalost malo nam je pobjeglo, pa smo propustili svitanje….šteta, no što je tu je….bacamo opet i lovimo. Redaju se mrene, klenovi, boleni.

U jednom trenutku opet stop, sunce se pokazalo i riba je nestala, jednostavno nestala. Ekipa iznad nas je dobro istukla bolene pod drugom obalom, ali stali su i oni, to je bilo to. Pakiramo se i slijedi uzvodno veslanje protiv ne baš slabašne struje. Stigli smo doma polomljeni, ali sretni kao mala djeca. Ponovilo se čim prije…